Home / Info / Kako je britanski oficir 1945.godine spasio kompaniju Volkswagen?

Kako je britanski oficir 1945.godine spasio kompaniju Volkswagen?

Kompanija duguje svoje poslijeratno postojanje najviše jednom čovjeku, oficiru Britanske vojske, majoru Ivanu Hirstu.

U aprilu 1945, KdF-Stadt i njegovu bombardovanu fabriku zauzeli su Amerikanci i naknadno predali Britancima, unutar čije okupirane teritorije su grad i fabrika zapali. Fabrike su postavljene pod kontrolu Hirsta. U početku, plan je bio da se koristi za održavanje vojnih vozila, te eventualno demontira i transportira u Britaniju. Pošto je bila korištena za vojnu proizvodnju i prema Hirstovim riječima bila “politička životinja”, a ne komercijalni poduhvat—što je tehnički obavezno za uništenje pod uvjetima Sporazuma u Potsdamu—oprema je u tom vremenu namjeravana da se spasi kao dio ratne reparacije. Hirst je prefarbao jedan od fabričkih auta u zeleno i demonstrirao ga uredu Britanske armije. U nedostatku lahkog transporta, u septembru 1945, Britanska armija bila je ubijeđena da naruči 20.000 vozila. Prvih nekoliko stotina automobila otišlo je osoblju iz okupirajućih snaga, te njemačkoj pošti.

Neki britanski vojnici dobili su dozvolu da uzmu svoje “Bube” i odvuku ih u Ujedinjeno Kraljevstvo nakon demobilizacije, a jedna od prvih Buba uzeta na taj način (UK registracija broj JLT 420) i dalje je u posjedu Petera Colborne-Babera, sina originalnog gazde UK-ovog prvog službenog Volkswagen Importera, Colborne Garages iz mjesta Ripley, Surrey.

U industrijskim planovima za Njemačku, pravila su postavljena koju je industriju Njemačka mogla zadržati u poslijeratnom periodu. Njemačka autoindustija postavljena je na maksimum od 10% proizvodnje broja automobila iz 1936. Od 1946. fabrika je proizvodila 1.000 automobila mjesečno, što je izvanredan podvig s obzirom na to da je i dalje bila u lošem stanju. Usljed oštećenja krova i prozora, kiša je zaustavila proizvodnju i nova vozila su se našla na trampi za čelik potreban za više proizvodnje.

Auto i njegov grad izmijenili su svoja imena iz ere Drugog svjetskog rata u “Volkswagen” i “Wolfsburg” respektivno, a proizvodnja se povećavala. Bilo je i dalje nejasno šta će postati od fabrike. Ponuđena je predstavnicima američkih, australijskih, britanskih i francuskih motornih industrija. Famozno, svi su odbili. Nakon inspekcije pogona, William Rootes, šef britanske Rootes grupe, rekao je Hirstu da bi projekt mogao propasti za dvije godine, te da je auto “veoma neatraktivan za prosječnog kupca vozila, preružan i prebučan… Ako misliš da ćeš praviti automobile u ovom mjestu, velika si budala, mladi čovječe”. Službeni iskaz je bio: “Praviti automobile komercijalno bilo bi u potpunosti neekonomičan podvig”. U ironičnoj igri sudbine, Volkswagen će proizvoditi lokalno izgrađenu verziju Rootesa, “Hillman Avenger”, u Argentini 1980, dugo nakon što je Rootes otišao u stečaj u rukama kompanije Chrysler 1978. godine—Buba će nadživjeti Avengera preko 30 godina.

Predstavnici Forda bili su jednako kritični. U martu 1948, Britanci su Volkswagena besplatno ponudili Fordu. Henry Ford II, sin Edsela Forda, putovao je u Zapadnu Njemačku radi razgovora. Heinz Nordhoff bio je također prisutan i Ernest Breech, šef odbora za Ford Motor Company. Henry Ford II je tražio mišljenje Ernesta Breecha, a Breech je rekao: “Gospodine Ford, ne mislim da je ovo što nam se nudi vrijedno centa!” Ford je odustao, a Volkswagen je ostavljen pod Nordhoffovo vodstvo.

Izvor:wikipedia

About admin

Check Also

NE PIŠE NAM SE DOBRO: Ovo je prognoza za LJETO i neće vas obradovati

ako meteorolozi najavljuju očekuje nas vrelo i sparno ljeto. Očekuje se da će juni biti …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: